Za sve one koji ne znaju, ali možda ste i čuli Hajduk je nogometni klub u Hrvatskoj, simbol jedne regije i njenog glavnog grada, Splita. Ovaj klub dio je baštine duže od 100 godina i u čijoj su se tradiciji prepoznale stotine tisuća ljudi diljem Hrvatske i cijeloga svijeta. Dalmacija i Split bez Hajduka su nezamislivi, to je duh jednog naroda koji stoji uz svoj klub i navija uvijek s istim žarom bilo da pobjeđuje ili gubi.
Opće je poznata parola Hajduk živi vječno! U cijeloj Dalmaciji pa i šire naići ćete na grafite i simbole Hajduka, a u gradu Splitu praksa je da se javne površine pobojaju u boje voljenoga kluba jer jedino tako će ostati čiste i lijepe, bez raznoraznih grafita.
Jedan od velikih zaljubljenika u Hajduk moj je dragi kolega Frane. On za sebe kaže da se rodio s hajdučkim šalom oko vrata i da je njegova ljubav prema Hajduku neraskidiva… Zato naš dragi Frane svoj godišnji odmor koristi samo u dane kada Hajduk igra gostujuće utakmice.
Sve me je to potaklo da ga zamolim da s nama podjeli svoju priču o putovanjima s Torcidom – navijačima Hajduka. Nije ga trebalo dugo nagovarati jer o ljubavi, kaže Frane, uvijek ima inspiracije pisati. 🙂
Putovanja sa voljenim klubom
Nikad nisam imao potrebe odlaziti na ljetovanja jer mi je more bilo ispred nosa, nikad nisam imao želju ići na zimovanje jer ne preferiram snijeg. Zanimale su me svakojake destinacije, ali sam uvijek nalazio „pametniju“ svrhu za utrošiti novac, a jedino na čemu nikad nisam štedio to je odlazak na nogometne utakmice. I tako sa vremenom je postalo jasno „da nema Hajduka ja svita vidija nebi“.
Počelo je davne 1998. g., već sam imao nekoliko gostovanja u nogama ali nikad nisam bio van Hrvatske na utakmici. Hajduk je išao u goste Fiorentini koja je zbog kazne morala igrati u Bariju umjesto u Firenzi. Cijelu noć je trajala plovidba brodom od Splita do Barija ali je prošla u sekundu, što zbog uzbuđenja, što zbog odlične starije ekipe činilo mi se da nismo ni isplovili a već uplovljavamo u talijansku luku. Puno sam slušao loših stvari o jugu Italije, ali ja sam ostao oduševljen, prije svega dobrodošlicom domaćih ljudi ali i starim zidinama povijesne talijanske luke. O utakmici ovaj put neću pričati iako mi je u Bariju pola sata bilo među najsretnijima u životu dok je Hajduk vodio 1:0.
U ljeto 2001.g. sam upoznao jednu predivnu poljakinju na plaži u Kaštelima, bila je tu desetak dana u kojima smo se intezivno družili. Čak bi se usudio reći da se počela rađati ljubav, od početne njene nesigurnosti pred napadima dalmatinskog galeba pa sve do krokodilskih suza kad je ulazila u autobus koji je vozio nazad u Krakow. Iskreno bila mi je jako draga, ali to su bili dani kad je smjena gostiju značila i potragu za novom ljetnom avanturom. Već smo se bili dogovorili da će sljedeće lito ponovo doći i pokušati ostati duže, razmijenili brojeve i adrese, kad se desi čudo. Čini mi se da nije ni stigla do Krakowa, a Hajduk je ispadanjem iz Lige Prvaka od Mallorce izvukao sljedećeg protivnika Wislu Krakow.
Nije prošlo ni deset minuta već sam tipkao poruku na svom mobitelu veličine prosječne cigle i najavio svoj dolazak. Odlazak u Krakow je bila prva veća avantura, ja i moj prijatelj D.P. sa njegovim starim BMW-om smo se zaputili 5 dana prije utakmice prošli 5 država i došli u malo misto Zory kraj Katowica. To je bilo mjesto gdje je prijatelj imao smještaj, a mene su odveli u Krakow kod Agneske. 4 dana sam bio u Krakowu sam do 17h dokad je ona radila pa sam imao vremena upoznati jedan predivan grad koji mi i danas stoji urezan u sjećanje. Iza starih sivih socijalističkih zgrada nalazi se centar grada koji će svakoga oduševiti svojom ljepotom, od arhitekture do uređenja, sve je na svome mjestu. Jedna od najljepših crkvi na svijetu nalazi se baš u Krakowu, a trg, trg je veličanstven. O rezultatu utakmice neću govoriti, ta rana još boli.
2003.g. sam otišao na svoje treće evropsko gostovanje, Rim je bio destinacija koju sam uvijek želio vidjeti i moram priznati da nije ni sekunde trajala dvojba da li ću ići kad sam saznao protivnika. Pošto imam tetu koja živi u Narniju 100km od Rima odlučio sam otići kao pravi turist i nešto vidjeti od tog veličanstvenog grada. Dva dana sam šetao po Rimu a čini mi se da nisam pola toga vidio, svaki korak u tom gradu priča dio povijesti, svaki kamen ima priču nekog imperatora, svaka ulica kao da govori o mimohodima nepobijedive vojske rimskoga carstva.
Koliko god sam znao da je Rim veličanstven, toliko me opet iznenadio jer je bio iznad svakog očekivanja. Moram priznati da pored arhitekture i povijesnih spomenika najugodnije iznenađenje je bilo ponašanje ljudi u gradu, svojom druželjubivošću i željom da ti pomognu pa čak i da ti se dodvore talijani su me oduševili. Još jedan dokaz da nije dovoljno more plaža ili nešto treće, najbitnije je da se gost ugodno osjeća, a ja sam u Rimu uživao sve blagodati pažnje gdje god sam se pojavio pa čak i na dan utakmice u nagorenom hajdukovom dresu.
Sljedećih godina je bilo nešto odlazaka na gostovanja ali destinacije definitivno nisu za ovu priču. Zadnje putovanje je bilo 2012.g. u Milano, gdje sam zbog organiziranog odlaska bio uskraćen za razgledavanje cijelog grada, ali najbitnije sam ipak posjetio i vidio Piazza del Duomo i predivnu katedralu. E ovo ću gostovanje pamtiti i po jednoj od najvećih pobjeda voljenog kluba u povijesti, ali ovo je ipak storija o putovanjima.”
Frane
